MOJA AUTOBIOGRAFIJA

Dana 2.12. ne tako davno 1995. godine, uz izlazak prvih sunčevih zraka čuo se moj prvi plač. Ono što je proniklo iz mog prvog plača spoznaja da sam ja kao i svi ostali samo putnik kroz vrijeme i prostor, a taj se put može prijeći sa više ili manje zadovoljstva ako se uspješno znaju zaobilaziti prepreke, odnosno ako ispred svake te prepreke ne gubimo previše vremena.
Ono što je niklo iz mog pravog osmijeha prošlo je kroz život nasmijanog lica, širom otvorenih ruku kako bi mi se sve pa čak i ona najteža vrata s lakoćom otvorila. Otvarajući ta vrata uspio sam oblikovati sebe kao osobu. Kao i svako drugo dijete smijao sam se tuđim, možda nesvjesnim, ali velikim pogreškama, kao i vrlinama jer su često ljudske vrline veća slabost od njihovih mana. Nisam tvrdio niti su drugi govorili da sam bio najbolji dječak u gradu, najbolji učenik u školi , ali to me tjera da se trudim to postići. Usprkos tome naučio sam spoznati što je zapravo u životu vrijedno truda, a čega se jednostavno u samom početku treba odreći. Pritom sam uz pomoć roditelja kao i svoje sestre naučio da se u životu ne može sve dobiti bez truda, zdravo za gotovo, za cilj treba vlastita volja i želja za tim. Koračajući kroz djetinjstvo dan za danom, godina za godinom penjući se stepenicu po stepenicu prema svom cilju shvatio sam koliko sam toga već podigao, koliko izgubio te koliko je još toga potrebno ostvariti kako bih u potpunosti bio sretan i zadovoljan.
I sad kad sam tek počeo da učim pravila života, čim sam se navikao na njih moram nastaviti dalje i učiti nova još teža. Kad se osvrnem za sobom vidim koliko sam toga dao koliko dobio, a koliko mi je silom oduzeto, samo se glasno nasmijem i kažem: „ Ja sam znao živjeti.“

N. Blanuša