POBJEDA NIJE STIĆI DO CILJA VEĆ USTATI SVAKI PUT KADA PADNEŠ

U životu je važno imati svoj cilj jer je ostvarenje životnog cilja vrhunac čovjekova života. No većina mladih vidi samo cilj, a ne i put kako do njega doći. Upravo tu nastaju problemi s kojima se moraju znati nositi jer put do cilja nije ni malo lak.

Ostvarivanju svakog cilja prethodi jedno veliko i neizvjesno putovanje koje se može usporediti putovanjem autocestom gdje ne vidimo ništa, gdje nikad ne znamo na što ćemo naletjeti, gdje je put malo grbaviji, gdje je malo teži, a gdje lakši. Ali treba imati jako puno hrabrosti krenuti na taj put kao što su imali učenici koji su sa 14 godina napustili obitelj i odlučili se smjestiti u učenički dom gdje su prisiljeni osamostaliti se, započeti novi život u novoj sredini gdje ne znaju nikoga, gdje se neki uporno žele iskazati i time vrše pritisak na sebe koji im dodatno otežava ostvarenje cilja. Problem koji također mnogi potiskuju u sebi je „lažna hrabrost“ tj. potiskivanje osjećaja u sebi kako bi se dokazali hrabrost pred ostalima. Takvi osjećaji su na primjer kada pojedinom učeniku nedostaje dom i obitelj, a boji se to priznati jer će ga mnogi onda nazivati „maminom mazom“, „razmaženko“ itd. No to nije točno - hrabrost nije potiskivati osjećaje u sebi već otvoreno ih priznati.
Na tom putu do cilja nađu se i mnogi poroci poput cigareta, droge i alkohola, ali ako je netko dovoljno jak može izbjeći taj kamen za posrtanje na putu do cilja i nastaviti hrabro rušiti životne prepreke znajući da će jednog dana biti zahvalni što su ostvarili ono za što žive. Često puta i probleme stvaraju učenici jedni drugima, primjerice kada netko stariji maltretira mlađe učenike ili pak netko tko je glavni u društvu i koji misli za sebe da mu nema ravnog, pa to zloupotrebljava tražeći od učenika novac, provocirajući ih… Učenik kojega provociraju može smatrati da je on iznad toga, jer sa budalom se ne treba svađati jer se onda ni po čemu od nje ne razlikuješ !!!!
Također ono što je često veliki problem što učenici ne shvaćaju pojam hrabrosti, odnosno onaj koji je hrabar, koji se odvaži po bilo čemu biti drugačiji od ostalih često biva kritiziran i podložen uvrjedama i maltretiranju. Primjerice kada se svi oblače jednako, slušaju istu vrstu glazbe, vole iste stvari često kritiziraju one koji su po bilo čemu drugačiji, iako među tom grupom koji vole iste stvari se nalaze i oni koji su drugačiji ali nisu hrabri to priznati pa će se ponašati kao većina. To uvelike otežava školovanje, ostvarenje cilja, cjelokupno djetinjstvo i mlade dane. Svima bi bilo lakše kada bi svako mogao biti ono što je, a da ne bude podložen maltretiranju i psovkama. I još nešto za što bi svi trebali biti zahvalni je jako veliki problem svih mladih - različitost. Svi ljudi su različiti i po osobinama i po izgledu, ali nađu se oni koji su primjerice prema kritikama društva glupi, previsoki, mršavi, zubati, nosati i još brojne uvrijede kojima „društvo“ opisuje pojedine mlade. Naravno to im otežava cjelokupno djetinjstvo jer onda gube povjerenje u sebe, samopouzdanje i želju za druženjem.
Osim mladih i u roditeljima nekada zna ležati problem. Oni roditelji koji svoju djecu čuvaju pod staklenim zvonom i previše ih štite najčešće budu razočarani svojim djetetom. Ponekad je dobro pustiti dijete da pogriješi jer će se tako naučiti boriti s pogreškama kojih u životu sigurno ima, a ne vječito se skrivati i bježati od njih. Pogreške nas uče da u životu trebamo biti oprezni i pažljivi jer je život pun pogrešaka. Svaki čovjek može ostvariti svoj cilj, ako misli da može i ako se bori. Pobijediti ne znači stići do cilja već ustati se svaki put kad padneš jer ljudska veličina nije u tome koliko puta osvojiš cilj već kako do njega dođeš i koliko se trudiš.

Napisao: F. Šokac